Zlatko Adilović

Prazan sam - kao pučina
prekrivena sjetom prostranstva
i nestajem polako -
kao horizont ispunjen purpurom prolaznosti
i nadom da ogledalo noći
u svoj odraz ne stavi naličje sna,
nego hiljadama zvijezda prekrije
ovo malo neba - iznad naših glava,
ludih glava koje
očima - slušaju
ušima - govore
ustima - gledaju ...
Prazan kao pučina
i pun kao tuga,
nestajem slušajući, gledajući, govoreći
u gluhoći, sljepilu, nijemosti ...
Prazan kao pučina
i pun kao tuga...

januar 1996.

Upišu datum ... nek se zna
i opet čovjeka ograniče
između dva trenutka:
postanka i nestanka.
Čemu te silne granice
kad je sve bezgranično
do rođenja i poslije smrti,
a ono između - što zovu život
je tek trenutak u kojem
svoje postojanje potvrdimo
sa par osmjeha - onih koje volimo
i par suza koje poklonimo
u zamjenu za riječi.

Rođendan -
rodi se sa tobom
i poveže nit - da život traje
Rođendan - novo rođenje sprema
da novoj smrti nadu daje.

28. septembar 1995.

Reći ću ti kako se zovem
i koliko sam sretan što će šapat
tvoje nostalgije slagati mozaik mog imena
u vremenu koje smo zarobili i okovali,
dok su nam poljupci odjekivali
ovom tišinom - zvanom život.
Reći ću ti svoje ime,
nek te ispuni zaboravom i moj lik u
tvoju sjenu nek pretvori,
kao tihu većer u predvečerje dana
zvanog - dan kada sam te sreo.
Reći ću ti kako se zovem
i slobodno izgovori tu izmišljenu čaroliju
kojom se raspoznaju gluhi,
izgovori i zaboravi ... i:
zaboravom svojim rodi me u sebi,
bez riječi, moje ime izgovaraj:
jedino ljubavlju svojom.

16. septembar 1995.

Ko li je izmislio da postoje
vrata nebeska - da se pitamo
kako treba pokucati i
koliko puta - da nam ih otvori
neko koga nikad vidjeli nismo
i da stupimo negdje
odakle nikad niko nije došao.
Ko li je izmislio i rekao
da se nadamo
uvijek onom nedostižnom, nestvarnom
i vječno da tražimo - ono iza.
Ko li je rekao - baš me briga
ali,
briga me je i pomalo strah
što sam na putu da pokucam
na vrata nebeska.

septembar 1995.

Idem ... i poneki korak mi pobjegne
i šta da radim - nego da slavim
što je baš taj korak - taj koji me vuče
ka tebi, ka meni, ka nama ...
Idem ... i sapletem se o raskršće
i saznam da je put pravi ili krivi
tek kad shvatim koliko sam sretan
na izabranoj stazi.
Idem ... i znajući da sanjam
ne bojim se buđenja
jer, biti budan nije ništa do -
varati snove, koketirajući sami sa sobom.
Idem ... idem i idem ...
i bitno je da ne stanem
jer život je pokret
kojim saznajem
da li je istina - da se umrijeti mora.

14. septembar 1995.

Ja ne mogu reći
da li je taj kamičak
o koji sam se sapleo
na putu istine - laž
ali znam da padom
bol mi podari života draž
i ne pamteći vrijeme
koje sam proveo u lagodi
gordog pitanja: "Da li jesam?"
nikad ne saznadoh
ni: ko sam? ni: gdje sam?

8. septembar 1995.

E moj prijatelju,
koliko je dana koje pamtimo
a koliko onih koje zaboravu molimo
i koliko mi to istinski živimo,
ne vremenom - nego sjećanjem:
jer, ako zaboravimo sve loše
i pamtimo dobro - onda smo živjeli
tek par trenutaka, kao ushićenje
tek par dana, kao san
tek koju godinu, kao poklon ...
E moj prijatelju,
nije li dugo - zaboravljati
nije li kratko - biti živ?

18. avgust 1995.

Postoji put, popločan koracima
oivičen željama i nadom
i preprekama zvanim - mogućnost,
put kojim hodimo, vođeni istinom
zvanom: SUDBINA.
Ja sam tvoja sudbina
rođena da bi ti mogla biti moja.

11. avgust 1995.

Gledaj me,
ja sam dio ovog vremena
kao boja na slici umjetnika
koji je rat slikao u roza ...

9. avgust 1995.

Večeras sinovi odlaze
Večeras prijatelji spremaju svoje želje
i pakuju ih u kofer uspomena ...
Večeras
Hiljade molitvi teku prema Bogu
i sljevaju se u rijeku šutnje i nade ...
Večeras horizont blješti odsjajem obećanja
koja daju izvjesnost povratka i
ponovnog viđenja, ponovnog...
Večeras sinovi odlaze,
ostaju pitanja i
neka nova rođenja
Večeras ...

9. avgust 1995.

Ja šaljem poruke, uporno
trudim se da me čovječanstvo shvati,
a sam sebe ne razumijem.
Ja pjevam pjesme, glasne
očekujući hor planete da uspava svemir
a sam sebe ne čujem.
Ja gradim kuće - kao iz bajke
i pozivam sve hrabre prinčeve - od istine
i prelijepe princeze - od nježnosti
da poljupcem pretvore mržnju u ljubav,
a sam stojim na ruševinama.
Ja stvaram pitanja o čovjeku
i molim čovjeka za odgovor,
a još ne shvatam, da je čovjek izmišljen
da bi postojao dobar razlog za opravdanje.
Ja srećom kitim tugu
ukrašavam istinu kitnjastom laži
ja ponekad ... ja ...
Sad šutim i
počinjem razumijevati,
čujem, ne kitim i
jednostavno: živim!

24/25. juli 1995.

Lagano i laganoi čini mi se: još lakše
pjevam pjesme,
pisane - ne kao namjera
nego uhvaćene u zamku trenutka ...
Lagano ... lagano živim
i sve brže i brže umirem.

23. juli 1995.

Za mnom, stope moje
za mnom,
bez sumnje u staze sudbinske
mi pregazit moramo naš put.
Za mnom, stope moje
nekad je blato čistije od kamena
a zemlja viša od neba
nekad ...
Za mnom misli moje
ne žurite ispred mene, ne žurite
i ne pretvarajte se u riječi
nego plašt šutnje ogrnite
i lagano, iza mene
prođite kroz ovaj mrak ...
Za mnom kreni, za mnom
ljubavi moja i, čuvaj me
a kad dođem do kraja
čekaj me na žalu mojih snova, čekaj ...
Za mnom, za mnom
za mnom ...
O Bože, ko će ispred mene?

14. juli 1995.

Bez mene
i dalje će proljeće da otapa snjegove
i jeseni kite u zlato - ljeta
bez mene ...
kiše će opet skrivati suze
i sunce voditi ljubav s mjesecom
bez mene ...
bez mene, sve će biti isto
osim što mene biti neće ...

16. juni 1995.

Stojiš i gledaš ogledalo prošlosti
uokvireno zlatnim okvirom uspomena
i sjedim poljupcem sadašnjosti
šalješ mi likove zaljubljenih sjena.
I šutiš ... Pa, riječ izgovorena nije tajna
Samo tišinom pogleda, ljubav budiš
Nebo u tvojim očima - kao priča sjajna
šapuće mi poljupce, kao da me kudiš.
A moja duša, kao mangup punoljetan
Obećava ti zvijezde, misli što plamte
Rodiš se da ljubiš i da budeš sretan
Da druge pamtiš i da drugi te pamte.
Stojiš i gledaš ... I ćutiš
sam kao sunčev zrak, kao duga
i mučiš me ljubavi, mučiš
jer u tebi, a ni u sebi
ne nađoh nikad dobrog druga.

29. decembar 1994.

Eh, da mi je dušu, kao
ruke u džepove staviti
pa ne znati,
dal' sam ustao ili pao
i svaki dan života - smijehom slaviti.
Da mi je oči zatvoriti
kao kad pada noć
pa snovima ploviti, ploviti
novim istinama u dubine poć.
I ne slušati, jednostavno
zaroniti u dubine, što se zovu muk
ništa ne bješe tako davno
da ne pamtimo ljubavi zvuk.
Eh, da mi je, ali nije
zvao bih se svemir
što to čovjek krije -
prevrtljivu laž i istine nemir.

25. decembar 1994.

Prijatelju moj, nada je spas
iako ponekad kao laž zvuči
poslušaj svog dalekog eha glas
ne daj da sumnja tijelo ti muči.
I nije istina sve što razum kaže
to je privid snova - da živimo vječno
smijuć se, plaćući - čovjek laže
sam sebe, da živjet će srećno.
Jer sreću je čovjek izmislio sebi
Kao i laž da služi mu spretno
i nikad se smrti bojao ne bi
da rođenje nije proglasio sretno.

18. decembar 1994.

Gledam djecu i
ona gledaju mene ...
Osjećam, hoće mi reći i govore:
"Zaustavi ovaj rat, TI o veliki,
moćni, zreo čovječe!"
A ja ...
Grlim svu ljubav dječiju
i bez odgovora - ni sebi
ni njima,
bježim u svijet velikih laži
i malih istina,
bježim i osvrćem se,
zaustajkujem i molim:
"O djeco, pomozite,
pomozite nam da očistimo gole duše
prljavih godina i zrelih grijeha,
pomozite da lutanja prestanu,
pomozite da spoznamo da istina nije
iskustvom rođena - nego sahranjena
i odgovor življenja jeste
samo u snovima dječijim.
Gledam djecu i
ona gledaju mene ...
Sagnuh glavu, čučnuh i zaplakah
bespomoćno savladan milovanjem
dječije ruke koja me je tješila
svojim suzama i riječima:
"Ne plači, odrasli to ne rade
to mogu samo djeca, jer
jedino njihove suze su istinite ..."
A naša laž - lažno priznade da je laž.
Više ne gledam djecu, nego
zajedno sa njima - gledam velike ...

04. novembar 1994.

List duše
ispisan vrelim slovom tegobnim
uklesanim patnjom nastanka
i postanka i prapostanka.
List duše
smrznut, opao i ne znade
dal' je jesen za jesen
ili je proljeće za proljeće
dal je cvjetati ili šutjeti
dal' smijati ili plakati ...
List duše
kao deset božijih zapovjesti
u prah pretvoren
bez vjere i nevjere
bez obličja i mjere
bez početka i kraja ...
List duše
istrgnut iz sna
treperavo pade u bunar duša
i pokrenu hiljadu poljubaca
u jauk nestanka.
List duše i jesen ČOVJEČANSTVA.

23. oktobar 1994.

Prah riječi ... prah
što htjedoh reći, što htjedoh?
O Bože, kakav je to strah
dok govorim - što reći ne smjedoh?
Misli nijeme, kao pustinja kad mre
Jedini znak života - suza koja kliče;
Ah ... poslednji uzdah je sve
što istina rodi, dok samrtno viče:
šta je crno - a šta bijelo!
šta je dan, šta li noć!
Čovjek je samo njegovo djelo
i ono malo ljubavi što osta
dal' u njemu ili iza njega
drhtajem svakim osjeća dva gosta:
rođenje - kao početak svega
i smrt - kao kraj vječnog bijega.
Prah riječi ... prah
Raznio vjetar, vremenom nošen
osjetih misli dah
i nestadoh - postojanjem pokošen.

6. oktobar 1994.

Pogledaj gore, dno bestidno
izvilo je kičmu vremena
postankom prijeti svakom nestanku
i grohotom zvijezdanog plača
žali za dubinama kolijevke,
uzglavlju rođenja čupa snove.
Pogledaj dole, visina bešćutna
polegla kao tišina
muzikom opijena,
rastrgla okove šutnje
pa prijeti li, prijeti
svakoj misli - riječ zakovala
kao raspeće da je nosi
dok krvavim stopama cijeliva puteve
onog što bješe i onog što će biti.
Zažmuri, ne gledaj
ono između - oko ne trpi.
To grč je nakovnja
To cik je vode užarene
To smijeh je umirućeg
To plač je živog
To smrt
je rođena
To život je umro.
Zažmuri, ne gledaj
to je ono između
to je ono što se zove:
ČOVJEK ...

30. septembar 1994.

Evo me! Spreman sam
da primim sve laži
uzidane u vaše istine ...
I ne pitajte:"Da li boli?"
BOLI,
što gledajuć u oči
ne poštujete bistrinu istine.
I ne pitajte: "Da li vrijeđa?"
VRIJEĐA,
što mutite blatom vašeg samoljublja
vrelo duše svemira.
I ne pitajte: "Ko smo...?"
Nas nema,
postoji samo vječno sanjanje
da isplivamo uz vodopad protivriječja.
Postoji samo rođenje
da služimo svojim zabludama.
Postoji samo smrt
da pokopamo svoje greške.
Evo me! Spreman sam ...
I ne pitajte zašto mi to treba,
nego
udarite jako i složno i
vidjet će te:
Da ste svi u meni.

25. avgust 1994.

Da li ja to plačem ...?
Noćas mi duša niz grlo teče
kao niska bisera niz tvoje grudi
Noćas mi misli prazninom zveče
Tihim šapatom, ponoć mi se nudi.
Noćas je mjesec zagrlio planetu
Srebrnom paučinom ispleo je niti
Ima li išta ljepše na svijetu
od noći objesne - kad srebrom se okiti.
A ti ... Gdje si?
Iza koje sjene ploviš ovo noći
Punim nebom - valova ponoći
rasule se žmirkave, zvjezdane oči.
Dođi ...! Lepršavo se spusti
kao tanana nit jave i sna
šta je to plač - do pusti
jecaj između vrha i dna.
Noćas mi duša niz grlo teče
kao niska bisera niz tvoje grudi
Noćas mi misli prazninom zveče
Tihim šapatom ponoć mi se nudi.
Da li ja to plačem ...?

14. avgust 1994.

Čovjek je san ... nečiji san
nedosanjano savršen, kao praznina
i sve što ima - to je noć i dan
i odjek pogleda u ogledalu daljina.
Čovjek je pitanje - ne bez odgovora
Čovjek je odgovor sa hiljadu pitanja
i njegova mora je što mora
sa ognjišta u beskrajna skitanja.
Čovjek je ljubav ... ili bar pokušaj
Čovjek je sve - početak i kraj
Zašto je Bog sakrio očaj
u snovima čovjeka, kao svoj beskraj.
I čovjek je ...
O Bože, šta je to čovjek?
Dal' je to kazna ili stvaranje
ili je samo lijepih riječi odjek
kao vječno uzimanje i vječno davanje.
Čovjek je san ... nečiji san
sanjan - nedosanjan, kao praznina
i sve što ima - to je noć i dan
i odjek pogleda u ogledalu daljina.

12. avgust 1994.

Šta si ti?
Ko si ... Gdje si ...?
O bože moj,
koliko treba
od čovjeka do čovjeka
od smrti do vječnosti
od mene do mene
od istine do duše.
Šta si ...?
San prekriven željom
da kažemo ono što bješe
ne znajući da se juče
oslikalo u svakom našem sutra
da je prošlost samo korak
ljepljiv od budućih zabluda
i snova prekrivenih željom
da kažemo ono što bješe.
Ko si ...?
Ko! Ti drhtavi saputniče
što kao samilost boliš
u svom dokazivanju
moje dobre savjesti
odbijene o hridi samoljublja.
Gdje si ...?
Sakrivena od pogleda
tiha moja, ne boj se
tvoj mir je put
a raskršća - tvoja čežnja.
Šta si, ko si, gdje si ...?
Nedokučiva si,
o majko postanka
svih naših istina i zabluda
svih naših laži i nadanja.
Postojiš li ...?
Ljubavi od čovjeka
postojiš li ...?

11. juni 1994.

Rasuti smijeh - kao raspukao đerdan
rasuti biseri - kao nasmijano nebo
poneki oblačak - kao ukras u tvojoj kosi
tvoji koraci bisrtinom tvog oka - teku
zlatne ribice prčakaju prstićima tvojim
i trešnjin cvijet cvate usnama s med-grane
a niz prćasti brežuljak namreškan osmjehom
ponekad krene lavina - od jedne suze.
Sunce se zaigralo na jastuku
izvezenom srebrom mjesečine
golicajuć ti snove navine
čekajuć' da se probudiš
i započneš još jedan - NAŠ dan.

8. april 1994.

Odlazite ... Saputnik vam grijeh
u daleke svjetove, mrakom okovani
mjenjajuć imena, mjenjajuć smjeh
za šaku prevare, kao gosti nezvani.
I sve kao sjena će da mine
osim vječno korjen - postanka ostajanje
što je to čovjek bez domovine
do vječna prevara i vječno nestajanje.

7. april 1994.

U pupoljku sam pronašao vodopad
u samo jednoj kapi rose,
rađao se čitav svijet ...

mart 1994.

Nemoj draga da ti snovi
patnju u srce zabodu
što je to rat - do novi
krik ka slobodnom svodu.
Ne daj da zamute sjećanja
usnulu dušu, krikom je budi
još u noći - ne čekajuć dana
nek srcem tvojim potomstvo zarudi.
Ovo je samo tren mraka
što nam pute trnje zasvodi
plamteć', novi dan iznad oblaka
nove snove - snovima rodi.

17. mart 1994.

Sjećam se:
Bilo nas je - JEDAN.
Bilo nas je puno,
puno više od brojeva
kojima nas mjeriše.
Bilo nas je različitih
mnogo više od imena
kojima nas zvahu.
Bilo nas je malih i velikih
Bilo nas je slabih i jakih
puno više nego zemalja
u kojima živjesmo
i kojima nas ogradiše i razdvojiše
Bilo nas je i pametnih i glupih
mnogo više nego pravila
koje nam smisliše
da bi smo mogli živjeti.
Bilo nas je zaljubljenih
puno više nego mržnje
kojom hraniše svoje postojanje.
Bilo nas je, bilo puno
i mnogo ... mnogo više
Bilo nas je, bilo: JEDAN!
i ni jedan više.

15. mart 1994.

Uhvati vjetar za grivinu vremena
o željo moja - strašću okovana
ova tamnica kao mjesečeva sjena
zlo je stvorila i zlom je dana.
Ova tamnica rije tijelom, drobi
kosti, meso, za srce grize
al' moju dušu niko ne porobi
moji snovi slobodno njedrima klize.
A vrijeme! Taj grč postojanja
Koracima mojim tragove skriva
osjetih i sljepošću davanja
ne znadoh šta se to sa mnom zbiva.
Ne pati pišče! Ti si jeka
istina - što okovane dušom riju
Tvoje misli kao grom odjeka
nek sa nijemošću straha, vječnu bitku biju.

12. mart 1994.

Što li moje misli tanano pjevuše
Dok ponoćna raskršća sljepošću tuku
I gle! Slapovi nježnosti evo se ruše
Na kazaljke ranjenike
Dok hromo, vječne sat-damare vuku.
To pjesma lebdi, uzglavlje mazi
Tihim korakom - tvom osmjehu hrli
Gdje su to naše pobjede, porazi
U ovoj raskoši slobode, što nas evo grli.

10. mart 1994.

Raskvašenim nebom stidljiv mart se rasu
Prve duge sunca vjetrovima jezde
toplim dahom proljeće u laganu kasu
Uzjahalo nemirne, ustreptale zvijezde.

mart 1994.

Proljeće 1994.- ratne
Dječije ruke procvale ljubičicama
Dječije duše tople i mile, kao
laste tek stigle sa juga
Dječiji snovi nedužni, kao
tek procvale cica-mace
Proljeće 1994.- ratne
i
Dječije riječi:
"Kad će kraj rata,
molim te, reci mi tata?"
Moja mala Nađa
to me je pitala i 1993.- ratne, 1992.- ratne
u proljeće - tek procvalo.
A ja,
ja sam čutao
i stavljao njeno cvijeće
u stranice tek pročitane knjige
sahranjujući ga, uz jedinu
molitvu i želju:
Da to bude poslednje ratno cvijeće...!

9. mart 1994.

Što li tvoje usne
o mojima sniju?
Dal' valove snene što obećanjem plove
mreškavim plavetnilom i neba i dubina
tražeći luke, tihih žala snove
što vapeć' jecaju, molitve s visina.
Neka tvoje ruke
željom moje miluju ...
Nježnom slutnjom leptirovih krila
lepršaju sjene, nježnost dodira
raspjevanim damarom ustreptalih bila
tvoja ruka mojom, opoj - pjesmu svira.
Dal su naša tijela
kao cvijetna polja?
Polegla na ležaju paperjastog neba
ispod srca Zemlje, iznad duše Svemira
na uzglavlju od zvjezdanog srebra
pokrivena mirisom polena i rascvjetalog mira.
Da li naša ljubav
ima početak i kraj?
Kao bezvrijema traje. Glasom zborit neće
Ne postoje riječi. Nema juče, danas, sutra
živi oštrinom nježnosti, britkom željom sječe
I stalno se rađa, kao nova jutra ...
I nek bude tako!
Nek' usne sniju, ruke miju
tijela žude.
I pjevaj,
o ljubavi, pjevaj, ti sa svojom šutnjom
i nek traje opoj
pijanom srećom i vječnosti slutnjom.

8. mart 1994.

Što li je to,
što tražimo u sjećanju
kopajući sjetom rake starosti
sami sebi ...
što li je to,
u dušama uzavrelim
s dubina pakla i
visina raja i onoga između -
našeg postojanja.
što li je to?
što htjedoh reći, a posrnuh
sapleten o riječi, kao prepone
tržeći sam, stazama
trnjem posutim
a cvijećem svud okolo rascvjetalim
i ranjavim perom-stopalom
zagazih bolnim korakom stvaranja:
Jer, što rekoh - rekoh
što pomislih - utopljeno bješe
u gluhoj bjelini
vječno izazovnog, neispisanog
neba od papira.
što li je to,
što nas vragu tjera
s anđelom na ramenu
da poslednju kap na dlanu
pred očima žednog prospemo.
što li je to, što?
Na putu od rođenja -
što nam smrću prijeti
a mrtvima ponovnim
rođenjem se sveti.
što li je to ...
što ...?

1. februar 1994.

Ne,
ne mogu više gledati
smrt i jauk dana,
predskazanog da je to taj
kao sudbina i kao kletva,
jer predugo traje ovaj bolni grč
u kojem oplakasmo sve,
sve osim
suze djeteta zgrčenog
u očima bespomoćne majke.
Sve osim
kletve majke, razapete
između života i smrti
između dobra i zla.

1. februar 1994.

Majka Stvoritelj
stvori SVE
na dlanu dlanu ljubavi
porodi bespomoćni drhtaj nade ...
Na početku to bi -
prvi plač i prve želje
zvijezda padalica,
majčinski zagrljaj plavog okeana -
nebeskog svoda,
obješenog na uzglavlju
poput baldehina zvjezdanog.
I slavio se osmjeh
poljupcima dugim kao vrijeme
i prvi koraci - suncu u zagrljaj vječan
prve riječi saznanja
dvosjeklim mačem zavitlaše
sluteći gorčinu izvora istine,
tmine, što kovitlac bespuća samilosnog
posla u snove beznađa -
Jednog JA i jednoga TI ...
Majka Stvoritelj
stvori SVE,
svojim dahom - udahnu bespomoć riječi -
bez riječi,
Muk je spasenje,
istina neiskazana je jedina.
Majka Stvoritelj - reče
i samoj sebi porodi SVE
osim istine i dobrote.

31. januar 1994.

Tamo je kota, gdje sunce zalazi
krvava,
dal' zbog zalaska sunca, ili
je to smrt mog druga ...
Koliko je samo kota i
zalazaka sunca
u ovoj našoj Bosni - krvavo?

9. januar 1994.

Kakve li sreće,
pisati srećnu pjesmu
sjedeći i
puštajući jata lakoperih riječi
da lete od sjevera do juga
ovog pesprijekorno bijelog i
pomalo naivno-čednog lista
opalog s nekog drveta uspomena.
Kakve li sreće,
čekati novi dan
s purpura istoka i mramora zapada
igrajuć se suncem
kao dobar igrač - vremenom
štedeći dah jučerašnjih uzdaha
za sutrašnji jauk nade.
Kakve li sreće,
biti srećan
u svoj ovoj tuzi svemira
za svojim izgubljenim čedom
plavom planetom,
što joj ime bješe Zemlja.

31. decembar 1993.

Kako se ono zvaše?
Bilo koji, bilo kada ...
A evo smrt ponovo jaše
Samotinjom punom jada
Pocrnjelim barjakom neba maše
putevima nepostojanja
vremenom bezvremenim.
Po polju sumraka
poredani snovi, red bezimeni
jedini,
savršeni poredak nestajanja,
jedan pored drugog
na uzglavlju slobode.
Odjekuju daljine
iskopanih raka
tupe oštrice praznine
crne očima, peku ...
Kako se ono zvaše,
Kako im imena bjehu?

21. decembar 1993.

Dan je plakao
a ti si se smijala
ljubeći dlanove neba
svojom ljepotom i
nadmenoćšu,
grleći damare zemlje
svojom utrobom iskona.

14. decembar 1993.

U tebi su sjene
svih mojih budućnosti
sakrivene,
tihe,
kao moje misli
posvećene tebi.

12. decembar 1993.

Ponoćni časovi minuše
Kolosjekom, pored mene
Peronima pustim samo sni hodiše
Praznih klupa odjekuju duše ...
A ja čekah da dođeš mi
u jedan od poljubaca koji
upućujem bljedilu mjesečevog uzglavlja
mirisnim sjećanjem opijen
čempresom tvog pazuha,
valovima grudi zaljuljan
tihim povečerjem tvog osmjeha uspavan.
Ponoćni čas promiče
kolosjekom, neuhvatljiv
A ja čekam na peronu
Jednom od mnogih,
Jedinom,
Voz koji će me odvesti
tebi u snove.

10. decembar 1993.

Hladno ...
Nebo zadrhtalo, bijelo paperje opalo
kao behar ledeni po granama palo.
Evo me, tepam ti kroz snove
Kročim hridima svjetova novih
Dok sjene lelujavo praskozorju plove
Varajuć' javu, varajući snove.
Hladno,
a u srcu toplina pospana
polegla po osmjehu usnule noći
kap milovanja ko' s pupoljka rana
na dlanove nam pala s usana ponoći.
Evo me. Da!
Tu sam pored tebe
oslušni - to kuca
ovo srce vremenu prkos-damar tuče
Ja pjevam zagrljaj
Ti toplinu doma
dok behar ledeni vjetrom sjevera jauče.

4. decembar 1993.

Ne zovite me imenom
jer što ime značit ima
u opijenosti bezvremenom
jedinog nam svemira.
Ne govorite, dovoljne su misli
Srca zov svog pustite
čist kao izvora huk
i pustite, pustite
da utihne ovaj prokleti muk.
Pjevajte,
složno pjevajte
istinski, bez žalosti
al' ne spominjite imena
bit' će više radosti
bez bezličnih nam sjena.
Jer čovjek je čovjek,
a ne njegova sjena
I živjet će dovijek
I bez jedinog mu imena.
Ne zovite me, čutite!
Sve nas svemir izvorištu sprema
gdje smo jedno, bezimeno sretni
Jer i svemir svog imena nema.

3. decembar 1993.

Tebi će većeras pjesma poletjeti
Makar me tvoji đuli ubili
Moje usne će na tvoje suze sletjeti
Kao slapovi u rijeku kad su se svili.
Ti ... Ti kao cvijet jedan-jedini
Onaj s plavetnila planina, neubran
što želju gordu s nježnošću sjedini
Drhteći na vjetrometini neba, kao pupoljak ran.
Ne daj snove ... Taj mehlem povečerja
Tihe sate, kad akšam ti grudi budi
Paperjem zvjezdanim, dlanovima sjena
Dok sabah zora istok-pjesmom gudi.
Evo plovim mekotom pogleda
Ovih naših, dobrotom okovanih
I dok mjesec na prijestolje sjeda
Ja te grlim, sjenama akšamlija ranih.
I nema tuge, dok ti lice blago
Smjehom usnulim žalovima rudi
I sve što je milo i sve što je drago
Tvojim postojanjem - ponovo se budi.

15. septembar 1993.

Otkucavale tihe ure
Na uzglavlju mom
Kao da nekud žure
Igrajuć' se javom i snom.
Otkucaj svaki kao damar udara
S pučina beskraja, nemilosnog vremena
Nove puteve i raskršča stvara
Sijuć mozgom zrelih pitanja sjemena.
Gdje je početak? Gdje je kraj?
Dal' u sljedećem otkucaju
S kazaljki-putnica u očima mi sjaj
Gledajuć' njihovo putovanje u beskraj.
Sad znam! Ne tvrdim ...
I čovjek je putnik, a vrijeme saputnik
Početak je jasan,
Kraj izvestan
Između koraci - tiho otkucavaju
Vode nas kraju - sigurnom beskraju.

13. septembar 1993.

Nad sudbinom ne plaču robovi
dobrote,
Nad sudbinom plaču ukleti
od pakosti.

12. septembar 1993.

Dajte mi snove vaše
ali samo one
koji vas činiše
jutrom raspjevanim i
onako
pomalo sjetnim.
Dajte mi vaše misli
ali samo one
koje nikad rekli niste
nikome ... ni u snu
One koje i jesu jedina istina
u vama.
Dajte mi vaše poljupce
ali,
samo one koje nikad ne izljubiste
samo one u kojima misli sagorješe
samo one u kojima snovi proplakaše.
Dajte mi vaše ruke
ali samo "one" kojima
grliste iskreno, drhtavo
samo one na kojima kap iskona
na dlanu nudiste.
Dajte mi, dajte
vašu ljubav
ali,
samo onu iz snova
samo onu iz iskrene misli
samo onu poljupcem sagorjelu
samo onu na dlanu orošenu.
Dajte mi, dajte ... ČOVJEKA

7. septembar 1993.

Tebi prijatelju ću napisati pjesmu
I da znaš:
Nije ni sanjana - ni dosanjana
Već je našim smijehom milovana
kao najnježnija slutnja
da nestajemo u riječima
koje poklonismo pjesmi
opjevanoj - nedopjevanoj ...
I nek teče kao istina, dok:
Gledam ovaj brod od života
na valovima od snova,
kako zvoni praporcima
Naših istina i zabluda
Naših koraka i padova.
Tebi prijatelju ću poželjeti
sva pijanstva ovog svijeta
opijena žalovima milovanja
nasukana hridima ženskih oblina
tvojim usnama rascvjetalih
onih purpurnih zora od mora.
Da, poželjet ću ti i
sva ona tiha večernja zvona
koja dušom odzvanjaju, mirom
Sa zvonika ljubavi
Budeći postelje tople, mirisne
razigrane šapatom milovanja.
Sve ću ti poželjeti, osim
da igubiš naše sjene,
one iza - vjerne
one ispred - pune vjere
I one u nama -
kojima jesmo ...
Sve ću ti poželjeti, osim
da postaneš ubica
proklet od svih,
izgubljen od sebe i mene
Sve ću ti poželjeti, osim
da postaneš čovjek bez sjene.

22. juli 1993.

Pišem za sve nas ...
Osuđene da poljupce
zamjenimo ždrjelima smrti
oduzimajući poslednju želju
osuđenom na smrt ...
nekome tamo - sa one druge strane
koji je i sam ljubio ždrijelo samrtno
upereno na nas ... na nas
kojima sad evo pišem.
Pišem za sve one ...
Osuđene da zagrljaj ljubavi
zamjene zagrljajem samrtnog hropca
ne razumijevajući: zbog čega, samo
ostajemo u čudu, preneraženi
otkrivši da su sve istine iste
u zagrljaju smrti.
Pišem za sve ...
koji zamjeniše ljubav - mržnjom
Pjevajući na grobu poginulog
opijeni bolom, uplakani
sudbinom ili očajem, mi
koji ne znadosmo da je ljubav
druga riječ za mržnju
da jedna drugu rađaju
zahvaljujući našim grijesima ...
Pišem i plačem,
perom opijen
Pjevam i molim
željom drhtav
Vas, čiji daleki talasi eha
vraćaju razbijene snove
o stijene vašeg sljepila.
Pišem za sve nas,
za sve vas ...
za sve one ...
za sve ...
Pišem, a svoja slova
sam ne prepoznajem
jer,
zamjenih vid - osjećajem
i plakah praznih očiju ...

16. juli 1993.

Mi imamo jedno nebo
i zvijezde
one sanjalice i
one koje želje ispunjavaju ...
Mi rođeni na jedan datum
onaj koji se slavi
kao rođendan planete
ove naše jedine ...
Mi opjevani pjesmom
našim jedinim riječima
nedorečeni vašim mislima ...
Mi izgubljeni s ljubavlju
na vašim usnama
tamo negdje gdje poljubac počiva
u opoju snova vaših.
Mi i vi
grlimo i ljubimo
sva nova rođenja u
kojima nas nema,
nova rođenja tiha i čista
bezgrešno nezagađena
ovom sadašnjošću ...
Mi i vi
i naše potomstvo ...

7. juni 1993.

Na pučini bezdana,
laticama posutoj
zlatnim vjetrom nošeni
snovima ove zemlje, prkosne,
ovog neba -
našim suzama pokislog.
Gdje smo to? Gdje!
naši tragovi strepnjom kliču:
"O zemljo, tvoja su njedra
pocijepana, našim očima podojena ...
O zemljo - mati,
tvoj poljubac na usnama naroda tvoga
još slatkim snovima miriše ..."
Gdje smo to?
U imenima svojim zarobljeni
Bezimeni,
Bezimeni ...
Gdje smo to -
do u vječnoj potrazi
za nama samima ...

18. maj 1993.

Pogledajte svoje snove: vi grešni
Svojim dlanom pomilujte usne
neizljubljene
od bijesa do grča i
ono malo sreće između iskušenja
bacite pred noge
nekog vašeg boga ... Boga
koji vam je oprostio vaše postojanje,
stvorivši vas ...
Pogledajte svoje snove!
U njima: ni prhke zemlje
ni slobodnih ljudi
ništa
Samo nebo plače
ljubeć vas poslednji put
krvavim usnama koje mu vi izjedoste.
Nezahvalnici! Vaše postojanje
je smrt,
a vaša smrt
novi život, obljubljen praskozorjem postanka.

15. maj 1993.

Tamo negdje između tebe, između mene
između NAS
Ni juče, ni danas, ni sutra - nego:
vječno SAD
I uvijek:
Smjehom oplakana
Suzama nasmijana
I uvijek:
u ljubavi - nesretna
u patnji - ponosna
u sreći - skromna
u davanju - bezgranična
I onako jednostavno: JEDNOSTAVNA
U svom bistvovanju: VJEČNA
Desila se BOSNA ...
Tamo negdje ...

14. maj 1993.

Ko plače? To
misli lutaju
snovi sanjaju
jutra se bude - SLOBODNA
Ko plače?
Niko, niko
to vjetar šumi
kroz zgrčene ruke ...
Ko plače?
Samo jedna kolijevka
za svojim malim čedom
i
da li vam se čini da
Neko plače!

4. maj 1993.

Vi znani i neznani
Prag prošlosti ispred
vaših drhtaja
vašeg sna ...
Otvoreno nebo budućnosti
iza vaših djela
vaše vjere.
Vi znani i neznani
Nikad zaboravljeni na usnama
Kao poljupci koji vole i bole
Vaši poljupci -
naša bol
bol neprebolna za ljubavlju
koju nam uzeše.
Vi znani i neznani
Mi grešno smrtni.

2. maj 1993.

Za njih je osmi krug pakla
a za tebe deveti ...
jer svojom šutnjom pokrenu
ruku krvnika, krv osvetnika
bez riječi,
u očaj milione molitvi
u jednu si slio
protiv sebe pakao pokrenuo!
San je dosanjan, "visosti"
Tamo negdje između života i smrti
Tamo daleko ...
Mrtvi snovi balkanski ...

19. april 1993.

Sad ...
Trenutak vječan. Treptaj ...
Zvižduk nebeskog prokletstva
i pijane oči bez sna, u grču
Trenutak za život i smrt
Samo tad je kocka bačena
Realnost zgrčena i smrt u oči gledana ...
Jedna je ruka usmrtila 50... 60...
Ruka zla, um još prljaviji
i sve bez plača, ljudskoga jecaja
Daleko negdje na Balkanu mre ...
Gotovo ... Samo zlo sjećanje
Snovi u krvi i jedan izbljedjeli stih:
"Sve dalje je i dalje do neba
moja Visosti ...
Sve dalje i dalje je ..."

15. april 1993.

Gdje je ljubav?
Dal' od čovjeka do Boga
il' od Boga do čovjeka ...
Il' u čovjeku živi
iskra da ljubi
samo svoju riječ, samo svoje snove.
Gdje je ljubav?
U stegama prošlosti,
u snovima sadašnjosti ili
u praskozorju budućnosti ...
I nigdje ljubavi
do u grču slobode!

14. april 1993.